Na ivici nestanka
U vreme kad sam (pecajući na plovak) učio svoje prve ribolovačke korake, po prvi put sam od starijih kolega koji su kao deca i mladići lovili ovu vrstu po barama i kanalima čuo priče o barskim (zlatnim) karašima. Karaš (Carassius carassius) je bio toliko čest ulov na našim stajaćicama da je mnogima upravo ova vrsta bila jedan od prvih ulova u životu. Upravo zato mi je oduvek bilo čudno da se za dvadeset godina bavljenja ribolovom nikada nisam susreo sa ovom vrstom. To me je veoma zainteresovalo, ali i zabrinulo, pa sam rešio da se ozbiljnije pozabavim problemom nestajanja i ugroženosti karaša. Nažalost, informacije koje sam dobio čitajući tekstove na ovu temu, kao i one koje sam dobio od kolega sa fakulteta bile su poprilično zabrinjavajuće. U tačnost ovih podataka uverio sam se i tokom višegodišnjeg rada na terenu, što mi je bio jasan alarm da je akcija hitno potrebna!
Stranci
Vratimo se u prošlost i pogledajmo kako je došlo do toga da se čitava jedna vrsta nalazi na ivici opstanka. Veći broj faktora je uticao na nestanak barskog karaša, kao i drugih limnofilnih vrsta (onih koje preferiraju stajaćice) našeg podneblja. Jedan od uzroka je intezivno isušivanje barskih staništa od strane čoveka, čime im je sužavan životni prostor. Ipak, dominantan uzrok je introdukcija i širenje alohtonih vrsta. Alohtone vrste, za razliku od autohtonih (domaćih), unošene su u staništa van područja svoje prirodne rasprostranjenosti, sa ciljevima koji često nisu bili postignuti. Takve zahvate su izvodila ribarska gazdinstva, ribolovačka udruženja, a katkad i pojedinci, bez prethodnih konsultacija sa stručnjacima. Unošenja stranih vrsta, uz uništavanje prirodnih staništa, glavni su razlozi izumiranja autohtonih vrsta riba u poslednjih nekoliko desetina godina. Na temelju današnjih saznanja teško je predvideti sve posledice unosa novih vrsta u vodeni ekosistem. Opstane li u novoj sredini, unesena vrsta može značajno promeniti sastav kako ihtiofaune, tako i cele zajednice, što često dovodi do nestajanja osetljivih domaćih vrsta. Time se oslobađaju ekološke niše i životni prostor, što novounesenim vrstama dodatno pogoduje i povećava njihovu invazivnost. Introdukovana vrsta postaje invazivna ako je kompetitivno nadmoćnija u odnosu na autohtone vrste. U našim vodama su se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka kao na traci pojavljivale invazivne alohtone vrste, što iz Azije (amur, tolstolobik, babuška, amurski čebačok i, odnedavno, amurski spavač), što iz Amerike (cverglan, sunčica, velikousti bas). Tako je i barski karaš, pod pritiskom unesenih invazivnih vrsta, potisnut iz većine voda. Jedna takva vrsta imala je posebnu ulogu u potiskivanju barskog karaša – babuška!
Srebrno zlo
Babuška ili srebrni karaš (Carassius gibelio) je krivac broj jedan za nestanak barskog karaša i linjaka iz naših voda. Ova vrsta ima ogroman negativni uticaj na autohtonu ihtiofaunu zbog svoje izrazite invazvnosti, otpornosti na nepovoljne uslove i specifičnog bespolnog načina razmnožavanja – ginogeneze. Bespolno razmnožavanje srebrnog karaša je od samog pojavljivanja ove vrste u našim vodama unosilo zablude u redove ribolovaca i davalo osnova za spekulacije kako je reč o hibridima srebrnog karaša i predstavnika domaćih šaranskih vrsta. Na to ukazuju narodni nazivi ovog došljaka: melez, bastard, pastak... Ipak, prilikom bespolnog mresta muški polni produkti drugih ciprinida samo iniciraju deobu ćelija ikre srebrnog karaša, bez oplodnje i spajanja hromozoma, dakle bez učestvovanja genetskog materijala mužjaka domaće vrste. Na taj način, praktično je uništen spermatozoid mužjaka i sprečen da oplodi jajnu ćeliju domaće ženke, kojoj je namenjen. Iz tako "oplođenih" jajašaca babuške razvijaju se isključivo srebrni karaši, klonovi svojih majki. A kada populacija poraste i babuške postanu dominantne onda se počinju pojavljivati i mužjaci babuške.
Konačna presuda?
Nažalost, tu nije kraj nevoljama našeg zlatnog karaša, po koga je babuška posebno pogubna. Naime, tokom zajedničkog mresta ove dve vrste se u izvesnom broju ukrštaju i daju hibridno potomstvo. U vodi u kojoj se babuška pojavi broj jedinki se ubrzano povećava, a zbog izuzetne izdržljivosti, izražene invazivnosti i već spomenutog specifičnog načina razmnožavanja (ginogeneze), uskoro brojčano višestruko nadjačava populaciju barskog karaša, kao i drugih autohtonih vrsta sa kojima deli sličnu ekološku nišu (linjak, šaran..). Oslabljene populacije karaša tako počinju sve češće da se ukrštaju sa babuškama, time dodatno gube na brojnosti i iz generacije u generaciju imaju sve manje šansi da se ukrste sa pripadnicima svoje vrste. Ako tome dodamo da je karašu (i linjaku) babuška direktni konkurent u ishrani i životnom prostoru, dolazimo do jasnog razloga zašto je posledica svega opisanog siguran nestanak karaša iz voda u koje je babuška introdukovana.
Tračak nade
Nimalo svetla budućnost barskog karaša inspirisala je mali broj ljudi, mahom studenata, da se posveti problemu ugroženosti i zaštiti ove vrste. Maja 2008. godine je od strane Društva za zaštitu i proučavanje riba i Departmana za biologiju i ekologiju u Novom Sadu, a u saradnji sa stručnjacima iz Mađarske, započet projekat koji je za cilj imao nalaženje rešenja za očuvanje populacija barskog karaša i linjaka. Ovo je prvi projekat ovakvog tipa započet u našoj zemlji. Suština akcije je da se veštačkim mrestom barskog karaša i linjaka obezbedi mlađ u interesu reintrodukcije i jačanja već postojećih populacija ovih vrsta. Tokom rada na ovom projektu uspešno je savladana tehnologija veštačkog mresta, i manji broj jedinki barskih karaša i linjaka je izmrešćen u laboratoriji. Lociranje i stavljanje pod zaštitu staništa sa postojećim populacijama barskog karaša, kao i revitalizacija novih potencijalnih staništa uz obaveznu reintrodukciju takođe je od suštinskog značaja. Uz kontinuiran izlov srebrnog karaša, strogo sprečavanje novih poribljavanja i vraćanjem ulovljenih barskih karaša, kao i poribljavanjem iz godine u godinu, ova vrsta može imati izglednije šanse za opstanak. Ako je za utehu, novi zakon pruža dobru pravnu osnovu za sprovođenje ovih aktivnosti. Sa ovakvom situacijom na našim vodama ovo neće biti nimalo lak posao, jer se barski karaši nalaze u tragovima tek na malom broju lokacija, ali akcija je neophodna ako ne želimo da u našim vodama sasvim izgubimo ovu riblju vrstu.
Ljubomir Pejčić
Kako razlikovati karaša i babušku?Nije mali broj onih koji teško uočavaju razlike između ove dve vrste. Pošto je ovo veoma važno pitanje za ribolovnu praksu, ukratko ćemo ukazati na morfološke razlike između njih. Zlatnog karaša odlikuje kratko, zbijeno i visoko telo sa srazmerno malom glavom. Generalno, on ima više telo i zaobljenijeg je oblika nego babuška. Usta karaša su nešto više okrenuta na gore i pomalo podsećaju na usta crvenperke. Spoljna linija leđnog peraja je konveksna (ispupčena), dok je kod babuške konkavna (udubljena). Boja tela, iako može poprilično da varira u zavisnosti od faktora spoljašnje sredine, takođe može poslužiti kao osnova za identifikaciju. Barski karaš je zlatnožute boje, a peraja mogu bito svetlonarandžaste ili crvenkaste boje, a na kraju repne drške često ima tamnu mrlju, koja se kod babuške nikada ne javlja. Babuška je najčešće svetlije srebrnkasto ili braon obojena, mada se javljaju i izuzetno tamne babuške, čak i zlatnožute poput barskih karaša, pa ih ribolovci često nazivaju "zlatica". |